Petak, 28 Studeni 2014 11:56

Utjelovljenje i iskupljenje - Neka vrsta radosti

Napisao 

U vrijeme i poslije velikih katastrofa i nesreća, patnje i zla koje su ljudi pretrpjeli i/ili počinili, izgleda kao da radost - inače rijedak gost u životu - postaje nepristojna, kao smijeh u kući pokojnika. Ali, onaj tko misli o radosti nije slijep za patnju i zlo, a nije ni neuljudan. On se klanja pred važnošću i mjestom koje zlo zauzima u životu ljudi (bilo da su ga učinili, pretrpjeli, ili se spremaju osvetiti ga).

Ono što on hoće jest da sačuva malo mjesta za radost, kao kad ekolozi predlažu da se neka ugrožena vrsta zaštiti i određena sredina pretvori u park u kome će još biti moguć njen opstanak. Kako primjećuje Nietzscheov Zaratustra, od početka svijeta ljudi su se premalo radovali, a previše mrzili i kudili, dodaje jedan dorcholski mislilac.


 

Ova tema posvećena je obnovi i održanju jedne vrste osjećajnosti. Sada je ona prignječena i manipulirana moćnim formacijama koje trguju zabavom, turizmom, sportskom rekreacijom, narkotičkim sredstvima, luksuznim proizvodima i umjetničkim djelima. Ona je instrumentalizirana marketingom u bezbrojne vidove \"oduševljenja\", kao osnovne poluge masovnog društva. Sučeljavanje s tim formacijama, ili njihova denuncijacija, u posljednjih nekoliko desetljeća, pretrpjeli su neuspjeh. To se pokazalo uzaludnim kao i zalaganje ekologa da se spasu neke izumiruće vrste, da se zaustavi rast svjetskog stanovništva, ili kao zalaganje Konfucija i Platona da se uspostavi idealna ljudska zajednica. Za Konfucija su govorili: \"On je znao da ne može uspjeti, a ipak je nastojao\". Nasuprot ovim nastojanjima da se nešto učini u ravni zajednice (na kolektivnom planu), od početka nalazimo i pokušaje individualnog bijega - tzv. bijega iz \"stvarnosti\", od vremena Lao Tzea u Kini, upanišadskih mislilaca u Indiji, kinika i stoika u mediteranskoj tradiciji.

Na početku moderne epohe vidimo primjere tog bijega u različitim smjerovima: Toro (nenastanjena priroda), Baudelaire (narkomanija), Kierkegaard (filozofija), Gauguin (daleki otoci), Van Gogh, Nietzche (stvaranje), Tesla (askeza posvećenog znanstvenika), itd.


Može li bijeg uspjeti?

Uspješan bijeg je teško ostvariti jer je za to potrebno u sebi ujediniti dva suprotna zahtjeva, od kojih je jedan (autentičnost, samosvojnost) u naše vrijeme afirmirala moderna, a drugi (simulacija, pretvaranje, ketman) reafirmirala postmoderna (on je bio poznat i ranije). Potrebno je sačuvati samosvojnost, a simulirati pripadanje i uklapanje. Da bi se sačuvala samosvojnost i otkrila radost, potreban je bijeg. Bježanje je kriminal, a bjegunac je samo kriminalac - ispravni ljudi ne bježe, oni podnose sudbinu. U literaturi i filmu, bijeg je najčešće izjednačen s karijerom kriminalca (Bonnie i Clyde, \"Do poslednjeg daha\" Butch Cassidy i Sundance Kid). Još prije šezdeset godina, u vrijeme kad je Sartre pisao \"Mučninu\", bijeg je bio egzistencijalni poduhvat, otimanje pojedinca iz poretka, (a da ovaj nije ni kriminalac, ni revolucionar  Che Guevara, simbol šezdesetih). Desetak godina kasnije Sartre to \"sagledava\" kao buržoaski individualizam (a buržoazija je digla ruke od individualizma još u vrijeme Kierkegaarda i Nietzchea), te svoju individualističku ambiciju utapa u utopiji marksističke klasne svijesti i akcije.
Da bi se sačuvala samosvojnost i otkrila radost potreban je bijeg, a da bi bijeg uspio (i prošao nekažnjeno) treba simulirati da je čovjek još uvijek tu, da još uvek sudjeluje u vladajućim predrasudama i mitologiji, u dubokom ludilu svakodnevice. Kako je teško objediniti samosvojnost i simulaciju vidimo po bezbrojnim primjerima alkoholizma i narkomanije, slomovima i iznenadnim smrtima, čudnim i groznim slučajevima. Među različitim formama bijega, stara institucija samostanskog života ponovno se obnavlja usporedo s vjerskim fundamentalizmom i propašću hipijevskih i posthipijevskih komuna. Mnogi su se okrenuli bijegu u privatnu religioznost i formiranje malih sekti i zajednica. Ali, poredak je krenuo u istrebljenje malih sekti, što najlakše prolazi uz objavu da su članovi iz nepoznatih razloga (sumanuti vođa itd.) izvršili kolektivno samoubojstvo.

Kada govorimo o \"obnovi i održanju\", onda to sliči na rad konzervatora i ekologa. Možda bi bolje bilo govoriti o \"prizivanju\", ali ne u doslovnom  smislu, kako o tome govore šamani i mediji kada prizivaju duhove predaka ili životinja. Pretke prizivam kao svjedoke da je moguće \"malo radosti u čistom stanju,\" a da ona ne bude povezana s heroinom u čistom stanju, ili hašišom. 

Riječ je o onoj radosti koju je Chuang Tze sanjao kao leptir, o kojoj je Goethe govorio kao o čudesnom kretanju oko nekog čistog odredišta, o punoći koju je Blake opisao ovim riječima:

\"Vidjeti svijet u zrncu pijeska
I vidjeti u cvijetu nebeska prostranstva
Držati beskonačnost na dlanu
I vječnost u jednom životnom trenu. \"

Blake i Nietzche su još smjeli upotrebljavati jake riječi kao \"vječnost\" i govoriti o želji radosti da traje u vječnost.
Dostojevski je već vezuje za par minuta prije epileptičkog napada, a Proust za rijetke privilegirane trenutke nehotičnog sjećanja, dok je Kestler otkriva u zatvoru, čekajući na smrtnu kaznu. Naše vrijeme je obazrivo - govori o radosti skromno i plašljivo. Sartre je uspoređuje sa žmarcima onoga tko je ozebao pa se ugrijao i dodaje: \"Ja osjećam nešto što me bojažljivo dodiruje i ne usuđujem se maknuti, jer se bojim da to ne pobjegne. Nešto što nisam više poznavao: neka vrsta radosti.\"


Čežnja za izlaskom i oslobođenje

Svijest o krhkosti i nesigurnom prisustvu radosti dijeli i Andrić. I kod njega su nepomičnost i utihnulost dva uvjeta, da se radost na tren zadrži. Čim se progovori, ona nestaje.

\"Radost zbog njenog sve osjetnijeg prisustva, zbog toga što ona postoji takva, kakva jest, tolika je i tako strahovito brzo raste, da plavi i briše naše likove, predjele i daljine oko nas, prelijeva se preko oštre crte na kraju vidika i daždi negdje po svim svjetovima. (...) Samo u jednom trenutku nisam mogao odoljeti želji. Zaboravio sam se i prekinuo za sekundu šutnju... To je bilo dovoljno da žena koja je za mene odslikavala u sebi snagu i ljepotu svijeta, nestane kao priviđenje.\"

U ovom odlomku kao da se ponavlja tema iz mita o Orfeju koji nije mogao odoljeti želji da se okrene, dok je vodio Euridiku iz podzemlja, a posljedica je bila ista.

Znamo da postoje trenuci kada svijet izgleda preobražen, kada je čovjek u zanosu pred večernjim nebom, ili nekom livadom, koji kao da samom svojom ljepotom nagovještavaju otkriće posljednje tajne opstanka. To su trenuci savršenog trajanja, u kojima se nekom čarolijom sabiru, kao u točci presjeka, svekoliko vrijeme i prostor, sa svojom neizmjernom dubinom, u kojima izgleda nađeno i osigurano nešto najdragocjenije, trenuci obasjani lakoćom i radošću, koji izgledaju kao nagovještaj neke velike sreće koja nas tek očekuje. Važno je da ih čovjek ne prestane očekivati - kao što se onaj kineski car nije prestajao nadati da će jednoga jutra u jutarnjoj rumeni ugledati nebesnicu u koju se zaljubio, a Andrićev junak da će ponovno ugledati Jelenu - i sačuvati osjećajnost potrebnu da ih prepozna. Jedino tako neće propustiti sretne trenutke i ispunit će svoj kairos, kako su Grci govorili, ostvarit će sretnu priliku. I možda će u nekom od tih trenutaka - i sam zapanjen - prepoznati svoju suštinsku prirodu ispunjenu nenadmašnim blaženstvom i ostati slobodan, na vijeke vjekova. Čežnja za izlaskom i oslobođenjem povezana je s radošću. Postoji duboka, instinktivna čežnja bića da se rodi, da izađe iz utrobe, jajeta, maternice... da potrči i zaleprša. Zatim, potreba da se ide ka onome što izgleda kao širenje života, ili osvajanje većih prostora i mogućnosti, ili skromnije, da se iskobelja iz ove ili one nevolje.

Postoje periodi i situacije kada čovjek osjeća dane okolnosti svoga života kao skoro opipljiv kavez koji se definira ovim ili onim okolnostima - ograničenjima vlasti - te osobe, društvenog položaja, administrativno-političkim ograničenjima, sudbinom i prilikama u svijetu. S tim se povezuje mijenjanje mjesta i traženje mjesta u svijetu.

Otuda kolektivno bježanje u vidu seobe naroda do modernih migracija, ili individualna bježanja u šumu, spilju, planinu, pustinju, samostan. Nekada se određena zajednica i okruženje doživljavaju kao kavez, a nekada svekoliki svijet u strahotnom iskustvu kao kavez, s osjećanjem krajnje pritješnjenosti i zatrpanosti.

Otuda san o ptici koja uzlijeće i nadlijeće dramu života i svijeta, ostavljajući sve za sobom, kao simbol nadzemaljskog dijela bića, ostatka svih ostataka, nenadano nađenog svjetlucavog zrna tamo gdje se više ništa ne može naći - u pepelu koji je ostao poslije svih velikih vatri života, za onoga čija je sudbina potrošena, sagorjela. Ptica koja uzlijeće - od Starog Egipta na ovamo - opisuje taj bijeg iz kaveza svijeta, neku vrstu radosti.

Izvor: alternativa.hr

Pročitano 1939 puta

Ostali članci: zanimljivosti