Četvrtak, 13 Kolovoz 2015 07:22

U ime

Napisao 

Moj glas je slabašan, moja su usta suha, moje su misli rastrgane, moja su krila spržena… baš spržena kao u leptira kojeg je vjetar bacio na bacač plamena. Kakva divna sintagma, zar ne… bacač plamena… Zar nije plamen, onaj pakleni, onaj sveproždirući, onaj besramno harajući, užas sam po sebi, zar ga još treba bacati, s neba spuštati, nevine cvjetove s njim preklapati…

 

A treba… Kako bi, inače, ljudi započinjali i završavali svoje ratne igrice… A za posljedice tih vatrenih igara uvijek je kriv netko drugi. Krive su majke što nisu predosjetile, što su toga sunčanog kolovoškog jutra, istina, s ponešto tjeskobe u grudima i grča nervoze u želudcu, uputile djecu u škole, dječje vrtiće, na igrališta, ili ih jednostavno zadržale kod kuće, umjesto da ih odvuku, potežući ih i za uho ako treba, na planinske obronke, na daleke livade, sakriju u beskraju osunčanih krošnji nekih udaljenih stabala, ta, njihova krilca su još preslaba da bi sami mogli poletjeti, barem tisućitim dijelom one snage koju je imala leteća tvrđava koja se u osam sati i petnaest minuta tog jutra našla točno iznad njihovih glava da im na njihova krhka krilca sruči najstravičniji plamen kojeg je opaka ljudska ruka ikada načinila; ma, kriva su i nešto poodraslija djeca što svoje prestarjele ili one nešto mlađahnije roditelje svoje istim spasonosnim brežuljcima nisu priveli; krivi su braća i sestre, zar im se krv te noći nije naspavala, zar im geni nisu vrisnuli kad je otkucalo osam i kad je najstravičnija pećnica za ljude dobrano već bila zagrijana?

„Dobra moja Enola Gay, ne tuži se jutros, ne sumnjiči mene, starog dobrog momka, jer ja te ne šaljem da ubijaš, da siješ smrt, da se povampiruješ u plavetnilu neba i nebeski oganj prema nevinima poguruješ, ja te samo spremih da na slutnju jurneš – kad nju oboriš na pleća civili će sami padati k’o snoplje, sudarati se s metcima, bacati se pod tenkovske gusjenice; svi ratovi u čitavoj ljudskoj povijesti su se ponajprije slutnji u facu izdirali, na nju prvenstveno udarali, izmarali je, iscrpljivali i onepokojivali, kad nju patologiji mračnog uma privedeš pitanje žrtava je čisto matematički obojano, to postaje stvar ratne dogovorne ekonomije mrtvim ljudskim mesom. A vidjet ćeš jutros, japanska slutnja je već prilično iscrpljena, ali pokazuje i priličnu žilavost, spremnost da beskrajno dugo izdiše, gotovo je na metke otporna, ali nebeskom ciklonu kojeg ćeš joj donijeti u svojim njedrima teško će odoljeti. U ime koga ja, predsjednik Sjedinjenih Anticivilizacijskih Debiliteta da se ispričavam? Dobra moja Enola Gay, ne kutri se pred pougljenjenim leševima, ti ćeš biti jako, jako daleko od  tog ognja ljudskih tjelesa pa stoga u nemogućnosti da temperaturu užarene peći prilagođavaš, uostalom, rascerena lubanja slutnje će to savršeno dobro odraditi, samoregulirati temperaturu prema stanju prežilavog mesa, ti se ne zamaraj, to su njihovi izdisaji i njihovi obračuni, ti si samo jahač na zračnim vrtlozima i dobro pazi da te koji neoprezno zajahani val, poslije nego sve ciklone istreseš, ne povuče u vulkansko grotlo. Idi, dobra moja Enola Gay, za godinu, pedeset ili milijun, japanska slutnja će biti upokojena, na račun i za interes one koja će ti pete lizati dok ti budeš druge svjetske slutnje pridavljivala, ali mnogo suptilnije pridavljivala, no ne i neučinkovitije od one pećnice. I vidjet ćeš, mila Enola Gay kako će ta, nekrofiliji sklona, slutnja posve omlitavjelo i neborbeno reagirati kada je za pola stoljeća tajfuni i potresi budu zajahivali. Htjela si carstvo, imaš carstvo Nekrofilije, zemljo izlazećeg sunca i zalazeće slutnje.“

Rekoh: moja usta su suha, moj glas je slabašan, moje misli su rastrgane, moja  krilca su spržena.

Usta mi se osušiše pred gadošću američkog cinizma koji prebraja postotak onih svojih sugrađana koji potvrdno klimaju glavom nad onim užasom s neba koji je, što spržio, osakatio ili unakazio na stotine tisuća ljudi, umjesto da u svoj „slobodarski“ ustav ugrade obvezu svakog svog predsjednika da sparnog kolovoza, tog šestog užasnog, odu u hirošimski Memorijalni park mira, sklope oči i u mislima dozovu veličanstvenu gestu Willy Brandta koji je kleknuo pred židovskim stratištem, pred pećnicom druge vrste koja je, nekako u isto vrijeme kad je letjela i sumnjičava Enola Gay, niknula na grozomornom tlu varšavskog geta. Zar se ne bojiš, ti moćni predsjedniče još moćnije sile, strijela koje će probosti tvoja koljena kada jednom odeš u carstvo gdje i ona spržena krilca obitavaju, samo zato što si se dvoumio pred tolikim pomorom nevinih krilaca?

Zlatko Tomić, književnik

Pročitano 1184 puta

Ostali članci: zanimljivosti