Subota, 17 Kolovoz 2013 05:58

Svemogući češnjak

Napisao 

Tisuće godina češnjak se koristi za liječenje gotovo svih bolesti, od tuberkuloze i glavobolje do kašlja, rana i upale pluća, a dokazano je i njegovo antiseptičko, antibakterijsko i antiparazitsko djelovanje. Ovdje pročitajte kako češnjak pomlađuje organizam, snižava krvni tlak, sprečava infarkt...

Iako je godinama bio poznat kao jedna od najvrednijih ljekovitih biljaka, sirovi češnjak se sve manje koristi u prehrani zbog neugodna mirisa koji čovjeku ostaje u ustima i čitav dan nakon jela. Zbog toga se sve više koriste pripravci od češnjaka, ali mnogi sumnjaju da su oni jednako vrijedni kao prirodni češnjak.

Latinski naziv biljke je Allium sativum L. Kod nas ima nekoliko narodnih naziva za ovu biljku, a najrašireniji je bijeli luk.

Sirovi bijeli luk se koristi za izradu praha, soli, octa, čipsa, sira, krumpira, kruha, mesnih prerađevina... Visoki sadržaj suhe tvari u bijelom luku čini ga pogodnim za sušenje, te proizvodnju praha ili granula. U Americi se oko 50 % ukupne proizvodnje svježeg bijelog luka suši i prodaje proizvođačima hrane radi upotrebe u majonezama, salatama, proizvodima od rajčica i mesa.

Kod mladog luka je obrnuto: zbog niskog sadržaja suhe tvari njegova je industrijska prerada neisplativa, ali se on jako koristi u kuhinjama širom svijeta neprerađen.

Porijeklo

Vjeruje se da potiče iz centralne Azije, odakle se raširio i u područje Sredozemlja, gdje se kao jedna od najstarijih kultura uzgaja od prije pet tisuća godina. Stari Kinezi, Hindusi, Egipćani i drugi narodi uzgajali su bijeli luk nekoliko stotina godina prije naše ere kao hranljivu, začinsku i ljekovitu biljku.

U staroj hinduskoj medicini bijeli luk je bio vrlo cijenjen lijek. Prije svega, upotrebljavan je kao opći tonik, sredstvo za jačanje u slučajevima velikog broja bolesti: nedostatka apetita, loše probave, mršavosti i opće slabosti, kašlja, kožnih bolesti, reumatizma, hemoroida i dr. Egipćani su znali za mnoge ljekovite, aromatične, začinske i otrovne droge, a najviše su upotrebljavali luk.

Feničani, Babilonaci, Židovi, Perzijanaci i drugih pustinjski ili polupustinjski narodi upotrebljavali su redovito bijeli luk. Utjecaj egipatske kulture osjećao se i kasnije kroz cijeli srednji i novi vijek na sve narode oko Sredozemnog mora, do današnjih dana. I danas narodi oko Mediterana najviše upotrebljavaju bijeli luk kao svakidašnju hranu, začin, lijek i preventivno sredstvo protiv mnogih bolesti.

Opis i uzgoj

Mladi bijeli luk je zeljasta biljka visine od dvadeset do četrdeset centimetara, s lukovicom jakog mirisa i ljutog ukusa. Listovi su izduženi, pljosnati, uski, kožasti i završavaju se šiljkom. Svi sudjeluju u stvaranju česna sa membranskom kožicom.

Cvijetovi su bijeli ili ružičasti na dugim drškama, grupirani u jednostavan terminalni štit, koji se otvara prije cvjetanja. Cvijet je sastavljen od tri čašična i tri krunična, slobodna i trajna listića.

Biljka je dugovječna svojom glavicom, jednostavnom ili obavijenom sa desetak česna, jajastih, duguljastih, stisnutih sa strane, malo savijenog i obloženog općim omotačem. Cvijeta od lipnja do kolovoza.

Odabir zemljišta je bitan faktor pri proizvodnji bijelog luka, pa tako treba odabrati parcelu koju su napustili dobri predusjevi koji ne ostavljaju korov (konzumni i sjemenski grašak, paradajz, paprika i mahunarke). Da bismo na istoj parceli dobili kvalitetan bijeli luk, nakon gajenja vrsta iz familije Aliacae, zemljište treba odmarati 4-5 godina.

Ovisno o sorti, bijeli luk se sadi u prvoj polovini listopada pa sve do kraja mjeseca (jesenje sorte), dok se proljetne sorte sade najkasnije do 15. svibnja.

Zrelost i berba

Ubiranje se obavlja kada je nadzemna masa zelena, a luk je u početnoj fazi polijeganja. Ako bi se listovi sasvim osušili i korijen bi odumro. Ukoliko dođe do kišnog perioda, a najveći dio biljke je polegao, luk nastavlja sa vegetacijom, nadzemni dio se lako odvaja od lukovice, češnjevi od stabla, te takav luk nema tržišnu vrijednost.

Vađenje se obavlja ručno ili strojno. Ako je luk predviđen za industrijsku preradu, vađenje se obavlja ranije, kada je završeno formiranje lukovice, a listovi su još uvijek zeleni. Jesenji bijeli luk se vadi u prvoj dekadi srpnja, a proljetni krajem srpnja.

Nakon vađenja, luk se suši na parceli, zatim se čisti odsijecanjem suhih listova 1,5-2 cm iznad lukovice i odstranjivanjem suhih korijena, nakon čega se sprema u vreće. Kod proizvodnje manjeg obima, luk se plete u vijence i ostavlja na zračna mjesta. Jesenji bijeli luk se može koristiti 4-6 mjeseci, a luk iz proljetne sadnje i do 10 mjeseci.

Sastav

Na temperaturi od 27-32°C i relativnoj vlažnosti manjoj od 70%, bijeli luk se može čuvati do 30 dana. U zemljama umjerenih temperatura, obično se čuva tokom zime u suhoj, zračnoj prostoriji do četiri mjeseca. Osušene glavice podnose temperature do -6°C, ali ovako niske temperature se obično ne primjenjuju u komercijalnoj proizvodnji.

Bijeli luk u svježem stanju prosječno sadrži: 62% vode, 5-6% proteina, 30% ugljikohidrata, 0,15% masti, 0,1-0,36% eteričnih ulja, zatim razne enzime, jod, vitamine B grupe, vitamin C, provitamin A, kalij, željezo, sumpor, kalcij, fosfor, selen... Osim navedenog, u bijelom luku ima i malo saponina, flavonoida i drugih sastojaka.

Ljut miris i ukus bijelog luka potiče od eteričnog ulja. Eterična ulja su lako isparljive supstance koje se nalaze u različitim dijelovima biljaka, a dobivaju se raznim metodama ekstrakcije. Pod normalnim uvjetima ova ulja se obično nalaze u tekućem stanju.

Djelovanje

Od davnina je poznato antiseptično i antibiotsko djelovanje bijelog luka pa je korišten za ispiranje zagnojenih rana i čireva, odstranjivanje crijevnih parazita, koristio se za liječenje kolere, dizenterije, upale pluća, bronhitisa, kašlja, glavobolje, tuberkuloze...

Danas se zna da bijeli luk djeluje i antimikrobno, uništavajući neke bakterije, kao što su: Staphylococcus, Escherihia colli, Proteus i Pseudomonas.

Bijeli luk ima i antiparazitski učinak, djelotvoran je i protiv herpes virusa, kvasnih gljivica i patogenih gljivica kože. Za antibiotska svojstva bijelog luka zaslužni su alicin, garlicin i skordinin.

Ispitivanjem je utvrđeno da vodeni rastvor alicina ima veliku baktericidnu moć prema nekim mikroorganizmima. Na primjer, čak i u otopini 1:85.000 do 1:125.000 alicin pokazuje antibakterijsko djelovanje prema stafilokoku, streptokoku, bacila tifusa, dizenterije i kolere.

Eteričnog ulja najviše ima u klici luka, a znatno manje u otvorenim i zatvorenim sočnim listovima. No sve se više koriste razni faramaceutski proizvodi od bijelog luka. U gotovim preparatima (kapsule, pilule, dražeje) bijeli luk je zastupljen najčešće u obliku uljnog macerata (1:1), praška od osušenih oljuštenih češnja ili eteričnog ulja dobivenog destilacijom vodenom parom iz svježih usitnjenih lukovica.
Osim bijelog luka, u ovim preparatima su obično prisutni i drugi biljni sastojci koji se međusobno dopunjavaju (na primjer, glog, imela, hmelj, japanski bagrem i kantarion).

Ljekovita svojstva

Češnjak ili bijeli luk stoljećima je poznat kao univerzalni začin, ali i jedan od najkorisnijih lijekova. Sadrži više od 200 biološki aktivnih supstanci, koje se uglavnom nalaze u lukovici, u koncentriranom stanju, a ljekovite su već u maloj količini. Ovo su neki primjeri ljekovitog djelovanja:
* Adenozin iz bijelog luka sprečava stvaranje krvnih ugrušaka;
* Organske materije iz bijelog luka koje sadrže sumpor smanjuju nivo kolesterola i djeluju preventivno na razvoj malignih bolesti;
* Aminokiseline iz bijelog luka utiču na sniženje nivoa štetnog kolesterola (LDL) u plazmi, odnosno na povišenje koncentracije zaštitnog kolesterola (HDL). Bijeli luk snižava nivo kolesterola i triglicerida, čak i pri konzumaciji hrane s visokom količinom masti;
* Potvrđeno je djelovanje bijelog luka na širenje krvnih žila, naročito perifernih; može se koristiti u tretiranju nekih vidova glavobolje i bolnih grčeva u potkoljenicama koji se kod nekih starijih ljudi javljaju čak i nakon kraćih šetnji;
* Dovodi do snižavanja krvnog tlaka za pet do deset posto;
* Normalizira ubrzan rad srca, poboljšava rad srčanih krvnih žila i snabdjevanje srčanog mišića krvlju, što dovodi do poboljšanja srčane funkcije i smanjenja sklonosti trombozi;
* Djeluje na održavanje elastičnosti krvnih žila i smanjenje viskoziteta krvi;
* Pospješuje probavu i rad želudca, jetara, bubrega i prostate;
* Pomaže u liječenju raznih plućnih oboljenja, a izrazito je djelotvoran u liječenju gripe i bronhitisa;
* Koristi se kod dječjih glista;
* Vjeruje se da pomaže čak i kod opadanja kose.

Sastojci
U bijelom luku ima ovih vitaminima i mineralima:
- adenozin
- alicin
- aminokiseline
- biljna vlakna
- biljne masti
- vitamin A
- vitamin B1 i B2
- vitamin C
- željezo
- enzimi
- eterična ulja
- jod
- kalij
- kalcij
- selen
- sumpor
- fosfor

Tinktura
Ovu tinkturu možete napraviti sami. Ona oslobađa organizam masnih i vapnenačkih naslaga, poboljšava razmjenu tvari, elastičnost krvnih žila, sprečava infarkt, aterosklerozu, stenokardiju, apopleksiju i stvaranje tumora. Poboljšava vid, pomlađuje organizam i snižava krvni tlak. Preporuča se ponoviti svake dvije godine ako su vam zdravih jetara, želudac i gušterače, te uz odobrenje liječnika.

Priprema
Dobro očistiti i oprati 200 grama bijelog luka. Nasjeći ga i istucati drvenim batom. Staviti luk u staklenu posudu i preliti ga sa 3 dcl ljekarničkog alkohola. Dobro zatvoriti staklenu posudu i držati je na tamnom mjestu 14 dana. Svakog dana staklenku malo protresti. Nakon dva tjedna tekućinu procijediti kroz gazu.

Terapija
* Prvih pet dana uzimati 3 puta po 15 kapi dnevno tijekom uzimanja obroka.
* Sljedećih pet dana uzimati 3 puta po 20 kapi dnevno.
* Ostatak uzimati 3 puta po 25 kapi dnevno dok se ne potroši čitav sadržaj.

Pročitano 4779 puta

Ostali članci: ljekovito bilje